Prvi leptirići; 17W+1D

Već me dugo nije bilo u ovoj blog sferi pa pomislih, ajde red je da ostavim koji trag...

Prvo da se pohvalim ovo je moj stoti post!!! Kak sam si sad ponosna! Iako sam imala namjeru nešto drukčiji post napisati, ipak će to biti klasično stanje trudničke stvarnosti.

Ušla sam u peti mjesec. Kako vrijeme prolazi! Trbuščić raste, pa čak me je i H. prozvao okruglicom... Od kila ništa gore, no to i nije za brigu. BUde već došlo. Pred tjedan dana drugi sam put osjetila bebu. Taj osjećaj vibiriranja na jednom mjestu, kao krila leptira. A osjećaj predivan! Ma ne znam to opisati, to se treba osjetiti!

Bili smo u prvom shoppingu za bebu. Ma više gleding, no shopping, ali od nekud se mora krenuti. Izbor je prevelik, mogućnosti neograničene, a limit je samo cijena. Da nema foruma i brdo trudnica na istome mislim da bih bila izgubljena. Ovako smo čak našli i kolica. mislim da je malo prerano, ali je na akciji pa mislim da se isplati kupiti. Danas idemo po njih! To me baš veseli. Usput možda kupimo i podlogu za presvlačenje. Ma sve mi se čini tako daleko i teško razmišljati o tome... ali, fora je.

Nove muke krenuše, stare se zatomiše. Apetit se ne smanjuje. Ipak malo pazim da ne jedem previše jer onda ne mogu spavati. Manje sam umorna, ali ipak mi dođe dan kad bih ga najradje prespavala. Mučnina nema. Samo refleks od dima cigareta. To je ostalo i vjerojatno će trajati cijelu trudnoću. Počele su nove stavri, kao glavobolja, bolovi u zdjelici od širenja kostiju, zatezanje u bedrima, pa s time i geganje. To geganje je tako tipično za trudnice, a meni uvijek izgledalo smiješno, pomalo nestavrno. E pa stvarno je... i smiješno.

Još uvijek čekam da me dok skine s mirovanja. Iako imam mirovanje mogu na posao. To mi barem upotpuni dane, a i veća je plaća. Kad mi konačno ukine mirovanje mislim da ću odletiti na trbušni!!!

Osim nekretanja muči me i gljivična infekcija. Da, opet po starom. Ali zabranjeno upotrebljavanje domaćih pripravaka, ma ni ne pomažu! Nije niti čudno, svašta jedem (iako pazim, no svaki dan nešto poklopam što nije preporučljivo). Sad me liječe ljekovi. Zasad pomažu. Vjerujem da će to brzo proć i da ću bezbrižno uživati u trudnoći.

Baš sam shvatila da sam počela neobično brinuti. Nije to neka opesija već onako neka odgovornost. Sada konačno razumijem brižnost moje majke... Tako prirodna i predivna...