RAZOČARANA; 29W+1D

Za uvod se nadovezujem na prošli post... sve je o.k. s mojim listovima... eto desilo se da se grče par dana za redom, a onda su prestali. Onda je krenulo vrijeme trčkalice gdje sam mislila da ću umrijeti kako me rasturalo! A sve od majoneze... (tako mi i treba kad jedem to sranje, a sve zahvaljujuć prohtjevima trudničkih hormona, barem njima to pripisujem ) Uslijedilo vrijeme dvopeka, crne čokolade i banana, što je rezultiralo izostjanjem stolice... opet bolovi u trbuhu i donjem dijelu leđa. Pa se požalih poznanici, a ona me isprestraši kako mogu to biti i kontrakcije , da nek pazim koliko se često javljaju itd.... Jel trebam napomenut da mi se digla kosa na glavi od same pomisli... a onda je došao dan normalne stolice i svi bolovi su nestali! Eto kako ti tvoja vlastita guzica može zadat muke! I to ne zbog veličine/debljine (kako to većini žena zadaje muke) već svojom (jednostvnom?) funkcijom!

Bojim se da su moji dani uživanja u trudnoći završili. Barem se trenutno tako osjećam. Sva sam trampava i gegam se ko patka. Ne mogu pet minuta šetati, a da se ne zapušem, a manja uzbrdica meni se čini ko Mt. Everest! Onda česta probadanja ovdije i ondje, pa konstantna težina u donjem dijelu leđa... Malo sam otvorena, ali nitko ne diže oko toga frku... sve je još u granicama normale. Nosim jako nisko, no ni to ne diže uzbunu, samo mi je češći pritisak u zdjelici.

Ma znam ja dobro da su to sve normalne stvari s obzirom na mjesec u kojem se nalazim, s obzirom da se moje tijelo prilagođava onom danu kada će se zdjelica raširiti do nevjerojatnih razmjera i progurati živo biće na ovaj svijet... Romantično, zar ne? Ali i vrlo realno... No tog sam svjesna.... Priroda (ili Bog, kako kome drago) je odredila(o).

Ali nije mi jasna ljudska priroda... nisu mi jasne spletke i podbadanja. Bolesna ljubomora i uskraćivanje veselja i /ili zadovoljsva i/ili slobode drugome samo osvete radi. Sive su to duše... dok je moj svijet pun boja. I ne mogu shvatiti... pokušavam ih prihvatiti i ne diram njihov svijet. A zašto onda prljaju moj šareni svijet... diraju moje posložene kockice... Nije moj život idealan, ma tko kaže da mu je - taj laže! ali je moj i ne dam ga! Koji put je stavrno teško, ali nekako se snađem, rukom pod ruku s mojim suprugom i riješe se svi problemi. Koji put teško, koji put ne meni po ukusu, ali se riješe... Ali kad drugi diraju u taj svijet, ti tmurni i ljuti ljudi, zamažu mi boje. I to me ljuti. Točnije rastužuje.

Puca me hormonalna trudnička (ne)ravnoteža i možda zvučim bebasto i (pre)nježno, ali to je moje sadašnje stanje. Ne dam da mi ga tko oduzme, u njemu se snalazim kako znam, a baš tako mi najviše odgovara. Kome se ne sviđa neka preskoči ovaj post i mene općenito... ja bih samo željela osmjeh na licu i uživati u svom životu baš kakav je. Baš žalosno kako sivi ljudi vole sputavat šarenilo... Pretvaranja, obećanja neostvarena i laži. Eto, to je moja (su)radnička svakodnevica. Hvala Bogu još samo četiri radna dana! A toliko ću izdržati....

I jedna sličica za kraj... ovo je moj trbuh pred dva tjedna!