Stvar je stava

Čini mi se kao da nitko niti ne čita ovaj moj blog. Što je ionako meni malo bitno. Mislim, lijepo je znat da je nekome stalo, ali onda opet kad pišem svašta i svakojako, a i tekstovi nisu više kvalitetni, ni česti kao što su bili nije ni čudno da me nitko ne čita … Opet ću staviti ovdje što mi je na pameti, podatke koje trenutno pretražujem i što me zanima.


Dakle, neki dan prije no što sam krenula na posao zavirih u svoj ormar i shvatim da mi je sve i jedna kombinacija dosadna, ali, iskreno, baš me briga. Uzmem polo majicu i lanene hlače, nabacim decentni make –up (kao i uvijek), glomaznu torbu u ruku, i ravnih leđa, ponosnog pogleda s osmjehom na licu krenuh pješke na posao. Promatrala sam ljude oko sebe. Puno ih gleda sebi pod noge, namrgođena lica, zamišljene glave. Poneki dignu poglede. Uhvati mi koji pogled, pa mi se nasmiješe… ljudi me primijete! I osmjehuju mi se, kao da sam obukla najzavodljiviju haljinu. Nevjerojatno! Pomislim da nemam kakvu mrlju? Otkopčan šlic? Ili nešto krivo obučeno? Ma sve u najboljem redu, samo osmjeh ponosnog držanja eto plijeni pažnju!

Mogu zaključiti da držanje i nastup čine veliki postotak dojma koji ostavljamo na druge! Ako voliš sebe, sebi si dobar baš takav kakav jesi, to primjećuju i drugi! Zato voljeti sebe i ponosito kročiti svijetom znači više od izgubljenih kilograma i nabitih mišića! Od sada uvijek nosim sa sobom pravilno držanje, ponosit pogled, osmjeh na licu – ono što nikada neće izići iz mode!